Antički grčki/Lekcija 1

Izgovor grčkih slovaUredi

Kao što je poznato, za pisanje grčkoga jezika koristi se grčki alfabet, koji ima neka slična slova s našom abecedom, a koja opet mogu označavati drugačiji glas u našem sustavu zapisivanja. Grčki alfabet nastao je na temelju feničkoga jer su Grci s Feničanima bili u dodiru preko trgovine. I tako su Grci preuzeli njihov način zapisivanja, "malo ga izmijenili" te dodali neka dodatna slova i tako je nastao taj vrlo poznati grčki alfabet. Inače, grčka slova često se koriste u fizici kao oznake za različite veličine, te u matematici kao oznake kutova. Zbog toga je dobro biti upoznat s njima. Svako grčko slovo ima poseban glas, osim onih slova koji se izgovaraju kao dva glasa (tzv. afrikate, npr. ks, ps; ali i zd!). No, svako slovo ima i svoje posebno ime, koja su također slična imenima koja su Feničani imali za svoja slova. No, ovdje se ti nazivi neće uspoređivati.

Samoglasnici i diftonziUredi

Grčki samoglasnici mogu biti ili dugi ili kratki. Duljina samoglasnika mjeri se morama. Tako kratki samoglasnik ima jednu moru, a dugi dvije. Duljina samoglasnika može se označavati posebnim oznakama iznad samoglasnika: ako je dug, onda se koristi makron (-), a ako je kratak, onda breve (ˇ).

Slovo IPA
Α α /a/, /a:/
Ε ε /e/
Η η /e:/
Ι ι /i/, /i:/
Υ υ /y/, /y:/
Ο ο /o/
Ω ω /ɔ:/

Objašnjenja pojedinih samoglasnika:
Samoglasnik Υ υ izgovara se tako da usta pripremite na izgovor glasa U, a izgovarate I. Dakle, izgovarate I dok su vam usta otvorena kao kad izgovarate U.
Samoglasnik Ω ω izgovara se kao O, samo što se usta malo više skupe; imaju oblik slova O - krug (možete vježbati pred ogledalom).

U grčkome jeziku postoji podjela samoglasnika prema duljini. Samoglasnici ε i ο mogu biti samo kratki, samoglasnici η i ω mogu biti jedino dugi, a samoglasnici α, ι i υ mogu biti ili kratki ili dugi.

U grčkome jeziku postoje sljedeći diftonzi: αι, αυ, ει, ευ, οι, ου, υι.
Ovi se diftonzi nazivaju pravim diftonzima. Sastoje se od kratkog prvog samoglasnika i kratkog drugog.

Dugi samoglasnici , η, ω s ι tvore diftonge , , . Također postoje i ηυ, ωυ.
Ovi se diftonzi (, , ) nazivaju nepravim diftonzima.

Diftong Izgovor
αι ai
αυ au
ει ei
ευ eu
οι oi
ου u:
ηυ eu
ωυ ou
υι ui

Objašnjenje pojedinih diftonga:
Diftonzi , , se izgovaraju kao sam glas u trajanju dvije more (/a:/, /e:/, /o:/) jer se s vremenom krajnje i izgubilo u izgovoru.

Dijareza (¨) je posebna oznaka koja se stavlja iznad diftonga, a koja "rastavlja" diftong, tj. izgovara se kao dva samoglasnika.

U diftonzima , , se slovo ι piše ispod, no kada se piše velikim slovima, tada se piše u redu (ne ispod).

Ako riječ počinje samoglasnikom, tada se iznad toga samoglasnika koriste posebne oznake kako bi se označilo izgovara li se taj samoglasnik sa suglasnikom H, ili bez. Taj se znak naziva hak. Može biti tihi i oštri.
Tihi se hak označava ᾽ ("kukica" ulijevo). Primjer: se izgovara /a/.
Oštri se hak označava ῾ ("kukica" udesno). Primjer: se izgovara /ha/.
Kod diftonga se hak stavlja na drugi glas u diftongu. Primjer: αἱ se izgovara /haj/.

U prošlosti je H predstavljalo oštri hak. No kada je H počelo označavati E, tada su se uveli posebni oblici. Polovica slova H označavala je oštri hak, a druga polovica tihi hak, iz čega su se kasnije razvili oblici ᾽ i ῾.

SuglasniciUredi

Treba napomenuti da sljedeći poredak nema veze s poretkom glasova u grčkome alfabetu.

Β β - /b/

Δ δ - /d/

Γ γ - /g/

Π π - /p/

Τ τ - /t/

Κ κ - /k/

Μ μ - /m/

Ν ν - /n/

Γ γ - /ŋ/ (izgovara se kao nazalni velar kada se nalazi ispred γ, κ, χ, ξ; kao N u riječima banka, Anka)

Λ λ - /l/

Ρ ρ - /r/

Σ σ ς - /s/ (drugi oblik malog slova s koristi se samo kada se nalazi na kraju riječi)

Ζ ζ

Ovo je slovo složeno od dvaju glasova, δ i σ. No problem je u tome javlja li se ono kao δσ ili kao σδ. Ali antička izjava ukazuje da je vjerojatno bilo kombinacija σδ, dakle, /zd/. Napomena je da u novome grčkom ovo slovo predstavlja glas Z.

Ξ ξ - κσ (ks); iako stari Atenjani pisahu χσ

Ψ ψ - πσ (ps); iako stari Atenjani pisahu φσ

Φ φ - π + h (u jednom glasu izgovoriti i π i h; tzv. aspirirano p)

Θ θ - τ + h (u jednom glasu izgovoriti i τ i h; tzv. aspirirano t)

Χ χ - κ + h (u jednom glasu izgovoriti i κ i h; tzv. aspirirano k)

Grčki alfabetUredi

ἄλφα - alpha

βῆτα - beta

γάμμα - gamma

δέλτα - delta

ἔ ψῑλόν - epsilon

ζῆτα - zdeta

ἣτα - eta

θῆτα - theta

ιῶτα - iota

κάππα - kappa

λάμβδα - lambda

μῦ - mu

νῦ - nu

ξῖ - ksi

ὄ μῑκρόν - omikron

πῖ - pi

ῥῶ - rho

σίγμα - sigma

ταῦ - tau

ὔ ψῑλόν - upsilon

φῖ - phi

χῖ - chi

ὤ μέγα - omega

NaglasakUredi

U grčkome jeziku postoje tri vrste naglasaka: akut (oštri) ´, gravis (teški) ` i cirkumfleks (zavinuti) ~ ili ^. Akut se može naći samo na zadnja tri sloga, cirkumfleks na zadnja dva, a gravis samo na zadnjem. Cirkumfleks se može nalaziti jedino na dugom samoglasniku. Iz ovoga proizlazi da samo na jedno od zadnja tri sloga u nekoj riječi može pasti naglasak. Zbog toga su oni dobili i posebna imena: ultima (zadnji), penult (predzadnji) i antepenult (prije predzadnjeg; treći odozada).

Grčki naglasak nije jednostavno rečeno naglasak onakav kakvog mi imamo u svojemu jeziku. To je zapravo ton. Akut je takav da se izgovara s većim tonom (kao u glazbi), za razliku od gravisa koji se izgovara nižim. Cirkumfleks, prije označavan kao ´`, kombinacija je akuta i gravisa.

Naglasak se nalazi na drugom slovu kod diftonga, isto kao i kod haka.

Postoje i posebni nazivi za riječi ovisno o mjestu na kojem se neki naglasak nalazi.
Oksitona riječ je riječ koja ima akut na ultimi, paroksitona riječ koja ima akut na penultu, a proparoksitona riječ koja ima akut na antepenultu.

Perispomenona riječ se naziva riječ koja ima cirkumfleks na ultimi, a properispomenona riječ koja ima cirkumfleks na penultu.

Baritona riječ je riječ koja na zadnjem slogu nema naglasak. Može se reći da su paroksitone, proparoksitone i properispomenone riječi riječi koje su ujedno i baritone.

Kada se naglasak na riječi nalazi što bliže kraju, takva se riječ naziva recesivnom. To osobito vrijedi za glagole.

Ako je antepenult naglašen, tada može imati akut. Ako je ultima duga ili završava na ξ ili ψ, tada antepenult nije naglašen.

Ako je penult naglašen, tada može imati cirkumfleks i to ako je penult dug, a ultima kratka. Inače ima akut.

Krajnje αι i οι se broje kao kratki pri određivanju sloga.

Oksiton mijenja akut u gravis ispred druge riječi u istoj rečenici.