Domovinski rat/Sadržaj/Hrvatski zapovjednici/Ante Gotovina

Ante Gotovina (Tkon na otoku Pašmanu, 12. listopada 1955.), umirovljeni general Hrvatske vojske i hrvatski ratni heroj.

ŽivotopisUredi

Ante Gotovina jedan je od istaknutih sudionika rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. Zbog prijetnje izručenju Međunarodnom sudu u Haagu zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom operacije "Oluja", godine 2001. bježi iz Hrvatske. Uhićen i isporučen sudu u Haagu.

Podatci o Gotovini su šturi, dobrim dijelom temeljeni na romansiranoj biografiji »Ratnik«, kontroverznog autora i bivšeg glavnog urednika dnevnoga lista Vjesnik, Nenada Ivankovića. Najvjerojatnije su sljedeće činjenice: Ante Gotovina, sin dalmatinskoga ribara, u mladenačkoj je dobi, pobjegao iz rodnoga mjesta i otisnuo se na brod. Prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje još postoje francuski neokolonijalni interesi. Nakon otpuštanja u dočasničkom činu narednika, Gotovina je, vjerojatno, djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti. Pripovijesti o njegovu navodnom glamuroznom životu u pariskom mondenom društvu (Serge Gainsborough, Romain Gary, ..) nemoguće je provjeriti.

Uloga u Domovinskom ratuUredi

 
Ante Gotovina, 5. kolovoza 2015.

Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao bojovnik, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno. Od 1992. do 1996. sada brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Ante Gotovina je dao veliki doprinos u ustrojavanju dočasničkog obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra. Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u operaciji Maslenica, a kao general pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje operacije Oluja. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, poglavito američka diplomacija.

Umirovljen 29. rujna 2000. godine zajedno s još šestoricom visokih časnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Optužnica i uhićenjeUredi

Odmah nakon Oluje Haaški je sud započeo istragu o zločinima napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Tužilaštvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to iz nepoznatih razloga nije odobrio.

Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novoga predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika, napose onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalne provenijencije. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a koju je supotpisao, Gotovina je umirovljen 29. rujna 2000. godine zajedno s još šestoricom visokih časnika Hrvatske vojske.

Glasine koje su kolale neko vrijeme pokazale su se istinitima: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine, optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja, te ratne zločine. Gotovina je odbio primiti optužnicu (koja je dostupna na jednoj od vanjskih poveznica), te se od podizanja optužnice do uhićenja 8. prosinca 2005. na Kanarskim otocima nalazio u bijegu, s nepoznatim prebivalištem. Obje su hrvatske koalicijske vlasti, i ona predvođena SDP-om (2000.-2004.), i ona predvođena HDZ-om (2004.-), priznavajući legitimitet Haaškoga suda, pozivali Gotovinu da se preda.

Gotovina je, nakon dugogodišnjeg skrivanja, uhićen na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005. Gotovina je tjednima na jahti kružio Kanarskim otočjem. Nekoliko dana prije samoga uhićenja, stigao je na Tenerife u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića 'Jablana'. Kada su se navečer spustili u restoran hotela Bitácora, hotela s 4 zvjezdice u kojem je general tih dana prebivao, u 21.10 prišlo im je 8 službenika španjolske policije i uhitilo ih. Grgić je nakon nekoliko sati pušten. Gotovina je u trenutku uhićenja imao 12.000 € gotovine uz sebe, za koje se pretpostavlja kako su dio sredstava kojima je Hrvoje Petrač financirao Gotovinin bijeg.

Nakon uhićenja, Gotovina je prebačen u najluksuzniji španjolski zatvor Soto del Real, 40-ak km od Madrida. Pretpostavlja se kako je general bio izdan, iako je čudna činjenica kako je za prijavu u hotelu Bitácora koristio putovnicu na ime Kristijan Horvat, za kojega se već odavno zna kako je jedan od njegovih lažnih identiteta, te je upravo ta činjenica bila ključna za generalovo uhićenje.

Gotovina je 9. prosinca prebačen u UN-ov zatvor u Scheveningenu (Nizozemska), gdje je smješten i čeka početak suđenja. 11. ožujka 2008. godine na Haaškom sudu počelo je suđenje Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Na svojim prvim pojavljivanjima pred Haaškim sudom izjasnili su se da se ne osjećaju krivima.

Politika Europske unije i stav hrvatskih građanaUredi

Politički najkontroverzniji element u priči Ante Gotovine i suda u Haagu je to je što Europska unija uvjetovala političko-ekonomsku integraciju Hrvatske u EU hrvatskim uhićenjem Gotovine, što je ponašanje koje izaziva različite reakcije. Hrvatska je javnost otpočetka bila naklonjena odbjeglom generalu i protivila se izručenju. Anketa od mjeseca ožujka 2005. godine o odgodi početka pregovora s EU pokazala je da samo 7 % građana smatra kako je Gotovina stvarni krivac odgode. Što se tiče generalova mogućeg izručenja, 56 % je bilo protiv, a 28 % za.

Mjesec dana nakon uhićenja napravljena je nova anketa. 61 % građana je izjavilo da je generalovo uhićenje loša vijest, a samo 14 % da je dobra. Dakle, hrvatska je javnost na vijest o uhićenju reagirala posve drukčije nego hrvatska vlast. Jednak postotak, njih 61 %, smatralo je da optužnica nije utemeljena, a 50 % da će suđenje u Haagu biti pristrano i neobjektivno.

Dužnosti, činovi i odličjaUredi

  • 1. veljače 1973. – 1. veljače 1978. — služi u francuskoj Legiji stranaca iz koje istupa s činom narednika.
  • u lipnju 1991. — načelnik za operacijske i nastavne poslove 1. brigade ZNG "Tigrovi"
  • u srpnju 1991. — zapovjednik izvidičke satnije 1. brigade ZNG "Tigrovi"
  • mjeseca veljače 1992. – mjeseca svibnja 1992. — zamjenik zapovjenika posebne postrojbe GS HV
  • mjeseca svibnja 1992. – mjeseca listopada 1992. — zapovjednik HVO Livno
  • 9. listopada 1992. – 12. ožujka 1996. — zapovjednik ZP Split
  • 12. ožujka 1996. — glavni inspektor HV

ČinoviUredi

  • 1991. — pukovnik
  • 1992. — brigadir
  • 30. svibnja 1994. — general-bojnik
  • 4. kolovoza 1995. — general pukovnik[1]

Odličja, medalje i pohvaleUredi

  • 26. svibnja 1995. — Red kneza Domagoja s ogrlicom
  • 26. svibnja 1995. — Red bana Jelačića
  • 20. svibnja 1996. — Red hrvatskog trolista
  • 20. svibnja 1996. — Red hrvatskog križa

BilješkeUredi

  1. Pero Kovačević, Marinko Krešić, Branko Mihaljević, Darko Bagić, Obrana Republike Hrvatske u normi i praksi, Biblioteka Vojni udžbenici, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Zagreb, 1996.