Domovinski rat/Sadržaj/Hrvatski zapovjednici/Franjo Tuđman

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. - Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar i prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.

dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske

Mladost, 2. svjetski rat i vojna karijera

Potječe iz seoske obitelji srednjega imovnoga staleža. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.), dok je srednju polazio u Zagrebu (1934.-1941.), uglavnom se uzdržavajući sam. Moguće uhićenje u doba starojugoslavenskoga režima 1940. o kojemu pišu službene Tuđmanove biografije još nije dovoljno razjašnjeno. Tuđmanova obitelj podupirala je hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tijekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima. Sudeći po dostupnim podatcima, Tuđman je bio pripadnikom 10. zagrebačkog korpusa i radio je kao obavještajni časnik. Još prije svršetka rata, u siječnju 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni štab NOVJ. Tada se dogodila i obiteljska tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito tumačene (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je verzija po kojoj mu je oca kao kritičara nove, totalitarne vlasti likvidirala politička policija OZNA. Unatoč tomu, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, u Generalštabu JNA, a završio je i Višu Vojnu akadmiju (1955.-1957.). Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, «Rat protiv rata», (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, no protkano opširnim raščlambama o ratu u Nizozemskim provincijama u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskoga ratovanja. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 1960. promaknut u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu. Motivi za takav postupak su dosta jasni: sama vojna struktura je omogućavala materijalno siguran, no duhovno skučen život, a Tuđmanovi se interesi, koji su pokrivali vojno, povijesno, političko i kulturno područje nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku (a kamoli ne za totalno indoktriniranu JNA) nisu predstavljali ozračje u kojemu se moglo koliko-toliko odstupiti od političkoga pravovjerja.

Povjesničar i disident

Stvaralaštvo

Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.) Tuđmanovo su najpoznatije djelo koje je izazvalo kontroverze zbog optužbi za antisemitizam i revizionizam. Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje Jasenovačkoga mita kojega Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologemom suvremene velikosrpske ideologije. Uočljiva je i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova nacionalnoga osvješćivanja i na kulturnom polju, a zbog nekih neobičnih rješenja izvor čuđenja čak i za neke proskribirane «nacionaliste» među hrvatskim jezikoslovcima, npr. Stjepana Babića. U cjelini, »Bespuća« su neobičnan hibrid: spoj auktorove ispovijedi o borbama s kasnije zaboravljenim hrvatskim i jugoslavenskim dogmatskim ideolozima, nekih naznaka filozofije povijesti (koja nije potkrijepljena širim piščevim osvrtima na klasike toga žanra, od Vica i Hegela do Marxa i Spenglera), te lamentacija o položaju Hrvata u SFRJ.

Ostali su Tuđmanovi značajniji tekstovi «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji», 1.-2. (1993.), vjerojatno najbolje povjesničarsko djelo; «Usudbene povjestice» (1995.) i «Hrvatska riječ svijetu» (1998.), dvije kompilacije eseja i intervjua u kojima su sažeto iznijete osnovne Tuđmanove preokupacije i povijesnopolitički pogledi.

Tuđman - disident

Tuđmanova se djelatnost od osnutka Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske sve više može okarakterizirati kao nacionalno-disidentska. Svojim se radovima usprotivio tada snažnoj unitarističkoj struji u jugoslavenskoj politici pa mu je djelovanje sve više ograničavano. Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista, smijenjen s položaja direktora Instituta, zabranjeno mu je predavanje na Sveučilištu te je prisilno umirovljen. Tuđman je među prvima u socijalističkoj Hrvatskoj otvorio raspravu o hrvatskim nacionalnim temama, među kojima su prema njemu najvažnije bile nametanje kompleksa krivnje zbog postojanja NDH, centralizacija Jugoslavije koja je marginalizirala i provincijalizirala Hrvatsku, Jasenovački mit kao stožer novovjeke velikosrpske ideologije, te srpski dominantni i hrvatski podređeni položaj u višenacionalnoj zajednici. Tijekom 1971., Tuđman je radikalizirao i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu od strane hrvatskoga komunističkoga vodstva (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar). To je 1972. dovelo do njegova zatvaranja i insceniranog sudskog procesa u kojemu je Tuđman trebao poslužiti žrtvenim jarcem kao "tvrdokorni nacionalist" koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na 2 godine zatvora, što je kasnije smanjeno na 9 mjeseci.

Višestranačje

Od 1987., kada mu je vraćena oduzeta putovnica, Tuđman putuje po europskim zemljama i SAD i Kanadi, uspostavljajući kontakte s hrvatskim iseljeništvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnima u godinama koje su slijedile. Njegova je politička platforma uključivala nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije kao nadnacionalnih totalitarnih programa koje je povijest pokopala i koje su razjedinjavale hrvatski narod; oslon na hrvatsko iseljeništvo, ali uz svijest da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; pokušaj dogovora sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao zemalja geopolitički, prostorno i ekonomski upućenih jedna na drugu.

U dosta su važnih crta njegov svjetonazor i program ostali nedorečeni: npr., iako je bilo očito da se totalitarizam urušava, još nije bilo jasno koliko će taj proces trajati (isto se odnosilo i na SFRJ). Tuđman je vjerojatno uzeo u obzir obje opcije: ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji u kojoj bi vladao nekakav socijalističko-kapitalistički hibrid, kao i potpuno samostalnu hrvatsku državu koja bi, po svemu sudeći, bila ustrojena na načelima državnoga kapitalizma, uz tržište, ali ne liberalnoga tipa reganomike. Još dva velika pitanja ostala su otvorena: položaj Srba u Hrvatskoj i status Bosne i Hercegovine. Zbog namjerno dvosmislene formulacije u ustavu SR Hrvatske moglo se protumačiti da Srbi imaju pravo konstitutivnoga naroda, tj. među inim i pravo na odcjepljenje. Tako definirana, Hrvatska bi bila binacionalna država, što očito nije bila nakana komunističkih vlastodržaca koji nisu smogli snage da situaciju »istjeraju na čistac« te su time otvorili manevarski prostor za srpske pokušaje secesije koje je potakao pansrpski pokret Slobodana Miloševića koncem 80-ih i početkom 90-ih.

Glede Bosne i Hercegovine, situacija je bila još složenija: Tuđman je, ne samo deklarativno, držao da Hrvatska i BiH čine zemljopisno-prometno-gospodarsku cjelinu. No, taj je stav morao računati i s tim da Srbi tvore oko 33% stanovništva Bosne i Hercegovine i većinski su narod na preko 40% područja te zemlje, a srpski je općenacionalni stav bio da bilo kakvo odvajanje od Srbije ne dolazi u obzir, a kamoli integracija s potencijalno samostalnom Hrvatskom. Drugi su činitelj bili Muslimani koje je Tuđman, slabo poznavajući situaciju u BiH, držao, na crti starčevićanske tradicije, za «Hrvate islamske vjere», iako su se Muslimani do tada ireverzibilno nacionalno emancipirali u zaseban narod (koliko god to bio još nedovršen proces) i time starim hrvatskim geopolitičkim idejama koje su računale s bosanskohercegovačkim Muslimanima kao Hrvatima oduzeli uporište u stvarnosti. Tuđmanova «bosanska politika» ostala je stoga do kraja ostala opterećena nedosljednostima i dvojbama. Što se tiče ostalih naroda i republika u SFRJ, Tuđman je smatrao da se u slučaju radikalizacije stanja i sukoba sa srpskom velikodržavnom ideologijom može osloniti jedino na vlastite snage. Isto je tako realno procijenio i pasivnu ulogu tzv. međunarodne zajednice.

HDZ i borba za samostalnu Hrvatsku

Već od Titove smrti (1980.) bilo je vidljivo da SFRJ ide prema raspadu zbog dotrajalosti gospodarskoga i političkoga sustava i, možda još više, nepomirljivo suprotstavljenih nacionalnih ideologija. Nemire je započela pobuna Albanaca na Kosovu nakon koje su uslijedile višegodišnje neuspjele represalije. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više dolazilo i do polarizacije među razvijenom Slovenijom i Srbijom, stožerom centralističkoga dogmatizma. Velikosrpski pokret organizirale su srpske znanstvene i kulturne udruge (Akademija, društvo književnika,..), a njegovu realizaciju pokrenuo je Slobodan Milošević koji je na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda došao na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo u Srbiju inkorporirao Kosovo kao pokrajinu bez stvarne autonomije.

Tijekom tih dramatičnih događaja hrvatski su komunisti ostali uglavnom pasivni i zbunjeni, bojeći se iskazivanja nacionalnih težnji, s jakim sjećanjem na gušenje Hrvatskog proljeća 1971. No, žestina i otvorenost nastupa pansrpskoga pokreta nije omogućavala dugu pasivnost: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u unitarnu državu kojom bi dominirao populistički srpski nacionalizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sustava.

Predsjednički i parlamentarni izbori

U Hrvatskoj su (kao i nekim drugim republikama) u travnju i svibnju 1990. raspisani višestranački izbori na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka HDZ s preko 60% zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru koji je izabrao Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon promjena ustava pobijedio je oba puta na izravnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1992.(56,7%) i 1997.(61,4%), te je dužnost obnašao do smrti 1999. Kao nositelj lista Hrvatske demokratske zajednice izašao je kao pobjednik svih parlamentarnih i lokalnih izbora, i to: 1990., 1992., 1993., 1995. i 1997. godine.

Tuđmanov koncept HDZ-a

Tuđman je svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koncipirao na sljedećim načelima:

ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret (povezano s kasnije kontroverznom idejom pomirbe potomaka «ustaša» i «partizana») kojemu je minimalni cilj hrvatska ravnopravnost u konfederaliziranoj Jugoslaviji, a maksimalni samostalna država
ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz «Balkana»
reafirmacija potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, od kulture i jezika, do povijesti, kako starije, tako i novije (primjer je rehabilitacija katoličkog kardinala Alojzija Stepinca)
djelomična revalorizacija NDH, kao i komunističkoga pokreta. Objelodanjivanje prešućivanih zločina jugoslavenskih partizana (Bleiburški pokolj)
u slučaju raspada komunizma, opcija državnog kapitalizma nasuprot neoliberalnom koji bi, prema Tuđmanu, malu zemlju kao što je Hrvatska učinio plijenom multinacionalnih kompanija

HDZ je, osim (relativne) većine hrvatskoga naroda u zemlji, imao snažnu potporu hrvatskoga iseljeništva, kao i hrvatske emigracije iz doba 2. svjetskoga rata, dok su mu glavni protivnici u hrvatskome društvu uz većinu Srba bili i jugoslavenski nastrojeni Hrvati, mnogi sljedbenici komunističke ideologije, no i neke hrvatske nacionalne stranke umjerene orijentacije kojima se Tuđmanova populistička retorika i diskurs činio neprimjerenim (u političkom, a i "estetskom" smislu). Tuđmanova politika bila je pragmatična: umjesto radikalizacije, forsirao je reformu jugoslavenske federacije u konfederaciju, a istodobno je jačao obrambene sposobnosti Hrvatske preko preustroja policije, te snaženjem veza s inozemstvom (taj je manevarski prostor bio ograničen zbog više činitelja).

Već 1990. dolazi do pobune hrvatskih Srba (»balvan revolucija«) upravljane iz Beograda, a uz mlako i malodušno reagiranje saveznih vlasti, utjelovljenih u Anti Markoviću kojega je podupirao Zapad. Naime, osim nevoljkosti prihvaćanja nastanka novih država (to je bilo vidljivo i u drugim slučajevima, npr. SSSR-a i Čehoslovačke), Europska unija smatrala je da se izraženost nacionalnog pitanja može smanjiti ekonomskim mjerama – da se nacionalna stremljenja mogu "potkupiti". Stvarnost ih je ubrzo demantirala.

Rat i mir

Spomenik dr. Franji Tuđmanu u Kaštelima

Tuđman kao vrhovni zapovjednik

Hrvatska je 1991. godine napadnuta od strane Srbije, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u maksimalističkim planovima zauzimala preko 70%, a u minimalističkim 26% hrvatskog teritorija. U velikosrpskoj ideologiji cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje BiH, priključene Srbiji i Crnoj Gori.

Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). S druge strane, general Martin Špegelj smatrao je da Tuđman precjenjuje snagu JNA, te da je izvršio nepotrebnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu otvarajući novi front s Bošnjacima, a negativno su njegovo vodstvo ocijenili i Ivo Banac, Ozren Žunec te sadašnji (2005.) predsjednik Stjepan Mesić koji se s Tuđmanom, po vlastitom tvrđenju, razišao radi Tuđmanove politke prema BiH, i to 1994., kad je oružani sukob Hrvata i Bošnjaka, prijašnjih Muslimana, već bio okončan. Otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio srpsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Možda je najbolje priznanje izjava protivničkoga generala, ministra obrane Veljka Kadijevića, da im je Tuđman slomio koncepciju sa svojih 20 primirja jer im nije dozvolio da se razmašu, a mješavinom neprestanih pregovora i ratnih operacija doveo je do raslojavanja JNA koja nije mogla iskoristiti svoju golemu prednost u naoružanju.

Nažalost, tijekom oružanih borbi koje su bile pod vodstvom Franje Tuđmana kao vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, došlo je i do ratnih zločina nad muslimanskim i srpskim stanovništvom.

Srpska agresija i "međunarodna zajednica"

Ponašanje »međunarodne zajednice« mijenjalo se tijekom rata. U početku je Miloševićeva Srbija kroz uvođenje embarga Ujedinjenih naroda na oružje dobila prešutno zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske, za koju se mislilo da će biti brzo pobijeđena. Hrvatske su snage uspjele zadržati Vukovar gotovo 100 dana i razbiti udarnu silu JNA koja je u ratu protiv Hrvatske angažirala 4 od 6 oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih, pa je politika prema Hrvatskoj promijenjena: priznata je suverenost Hrvatske na cijelom teritoriju, a mirovna misija Ujedinjenih naroda trebala je, barem formalno, dovesti do političke reintegracije odmetnutih područja u Hrvatsku.

Rat u Bosni i Hercegovini i Tuđmanova politika

Tuđmanova bosanska politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja. Često je paušalno proskribirana, s osnovnom tezom da je on s Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu "dijelio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepotkrijepljene iskazima hrvatskih i srpskih sudionika, a i besmislene već uslijed dva faktora: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jer je nerazmjer odnosa snaga protagonista projekta Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-politički potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, agresija na Hrvatsku se razbuktala svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika- što je bjelodan pokazatelj neutemeljenosti priča o "podjeli BH" u dogovoru Tuđman-Milošević. Tuđmanova je "bosanska" politika temeljito analizirana u djelima njegovih biografa (ponajviše u političkoj biografiji Zdravka Tomca), te u studijama, monografijama i knjigama među kojima su najpoznatije "Geneza jedne zablude", analiza Hrvatske Republike Herceg-Bosne auktora Cirila Ribičiča (koju je ovaj napravio po narudžbi Haaškoga suda), zbirka raščlana "Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" niza sudionika, "Stenogrami o podjeli Bosne" 1.-2. urednika Predraga Lucića, analitičkoj knjizi Bosna i Hercegovina 1990.-2025. i zbirci "Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995. urednika Miroslava Tuđmana, te monografiji politologinje Mirjane Kasapović "Bosna i Hercegovina-podijeljeno društvo i nestabilna država. U tom nizu tekstova ne postoji ni osnovna suglasnost u interpretaciji: zagovornici tvrdnje o dogovoru Tuđman-Milošević ograničili su se na nabrajanje elemenata državnosti Herceg Bosne po kojima je ova po svom habitusu atak na suverenost Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u surječje u kojem je ta tvorevina nastala, kao ni na legalitet izoliranih vlasti u Sarajevu), te na neprovjerene objavljene medijske transkripte o navodnoj hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH-također bez analize situacije na koju se ti prijepisi odnose. Pristaše takvoga stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na BiH", minoriziranju uloge tzv. "međunarodne zajednice" u ratu i prešućivanju ciljeva, nakana i učinaka bosansko-muslimanske vlasti u muslimansko-hrvatskome ratu 1993.-1994. Nasuprot tomu, Tuđmanovi politički istomišljenici uglavnom nabrajaju samo javno objelodanjene dokumente hrvatskih vlasti (npr. niz ugovora između hrvatskih vlasti i vlade u Sarajevu), kao i mjere koje je poduzela Hrvatska, a koje su spasile bosansko-muslimansku vlast i narod od potpunoga kolapsa i nestanka s političke karte (npr. vojna, medicinska, humanitarna i ina opskrba bošnjačko-muslimanske populacije i politike). Ta struja, u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, stavlja u drugi plan snagu političke volje goleme većine bosansko-hercegovačkih Hrvata koji nisu željeli i ne žele život u Bosni i Hercegovini zamišljenoj kao građanska država bez nacionalnih suvereniteta. Uravnoteženiji pristupi, poput onoga Mirjane Kasapović, naglašavaju rastočenost bosansko-hercegovačkoga društva tijekom povijesti, nepostojanje nacionalno-političkoga konsenzusa među trima narodima koji tvore BiH, te besmislenost pokušaja da se kriminalizira politička volja bilo kojega od triju konstitutivnih naroda, što u konačnici rezultira tvrdnjom o deplasiranosti teza o podjelama ili suverenosti Bosne i Hercegovine, jer za opstojnost te zemlje nikad nije postignut demokratski konsenzus o njenom samom postojanju.

Kontekst u kojem se oblikovala Tuđmanova "bosanska politika" je bio sljedeći: uz jasno definiranu želju srpskog stanovnistva BiH za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimanskog ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etničko-teritorijalnu majorizaciju (Bosanski Muslimani, koji su 1948. činili 30,73% stanovništva, po popisu iz 1991. su bili 43,67% sveukupnog pučanstva. U tom su razdoblju Hrvati sa 23,94% spali na 17,32%, a Srbi s 44,29% na 31,37%), Tuđman je profilirao politiku prema Bosni i Hercegovini kao niz opcija:

a) u slučaju raspada BiH kanio je pripojiti krajeve s hrvatskom većinom (uz moguce "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.

b) u slučaju opstanka BiH, cilj je bio u maksimalno decentraliziranoj BiH kao državi, uz inzistiranje na mogućnosti proširene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, te i konstitutivnosti i suverenosti u prekomponiranoj BH ne samo na papiru, nego i u elementima koji tvore život (vojska, policija, školstvo, gospodarstvo, kulturne institucije,....). Tuđman je, a i golema većina Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su, praktički jednoglasice dali svoje povjerenje bosansko-hercegovačkomu HDZ-u, izabrala sljedeću opciju: stožer i sigurna uporišta za obranu, očuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju većinu: veći dio Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima područjima (Bosanska Krajina ili Turska Hrvatska, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio očuvati hrvatski zivalj i pomoći mu u ostvarivanju njegovih prava, uz oslonac na hrvatsku državu i područja pod kontrolom Hrvata u BiH.

Ukratko: srpska je politika prema BH bila i ostala trivijalno jasnom - uništiti državnost te zemlje i pripojiti što više Velikoj Srbiji. Bošnjačko-muslimanska je oscilirala između dvije opcije: unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom sekulariziranih Bošnjaka, nalik na prijeslik Karađorđevićeve Jugoslavije, ili podjele s ciljem stvaranja muslimanske države na što većem dijelu BH. Glede hrvatske politike, u igri su bile tri opcije: podjela na 3 države, unutarnja preuredba BH u konfederaciju 3 nacionalne države, kao i treća: unija dvaju država, od kojih je jedna muslimansko-hrvatski hibrid. Budući da se ova treća ostvarila u vidu Federacije BiH, može se napomenuti da je to, osim američkih geopolitičkih ciljeva, na neki način bio i znak da se Tuđman nije otrijeznio od starčevićanskih zabluda. Jer, hrvatsko-muslimanska kvazidržava u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima muslimanima kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru Federaciju BiH pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u BiH, dovodi u pitanje dosege bilo čije politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost BiH i konsenzualnu političku demokraciju.

Gospodarske i društvene promjene u Hrvatskoj

U samoj Republici Hrvatskoj društvo i gospodarstvo prošli su kroz velike promjene. Najviše osuda bilo je na račun politike koja je, u granicama mogućeg s obzirom na pritiske "izvana" te otpor "iznutra", pokušavala smanjiti slobodu izražavanja preuzimanjem kontrole nad javnim medijima, te politički motiviranim sudskim procesima protiv novinara i listova koji su izražavale neslaganje s tadašnjom vlašću i njezinom politikom. Mnogobrojne su i optužbe o raširenoj korupciji i uništavanju hrvatskoga gospodarstva tijekom pretvorbe putem favoriziranja relativno malog broja "podobnih", koji su za male novce priskrbili velika nacionalna bogatstva. No, u doba Tuđmanove vlasti nijedan "oporbeni" novinar, tj. tekstopisac koji bi izražavao stavove radikalno suprotstavljene službenoj hrvatskoj politici, nije niti fizički stradao, niti je bio osuđen na novčanu ili zatvorsku kaznu. Uzme li se u obzir da HDZ, u ono doba Tuđmanova vladajuća stranka, nije uspjela ne samo monopolizirati, nego čak ni uspostaviti dominaciju u tiskanim medijima, te da su Tuđmanovi politički protivnici koji su pobijedili na izborima 3. siječnja 2000. proveli čistku na HRT-u i uspostavili skoro totalnu medijsku uniformnost u Hrvatskoj, od TV i radija do dnevnoga i tjednoga tiska, te da su informacije o KOSovsko-UDBAškoj mimikriji velikoga dijela pripadnika hrvatskoga medijskoga prostora prerasle razinu običnih glasina - prigovori o navodnoj Tuđmanovoj monopolizaciji hrvatskih priopćajnih sredstava jednostavno nisu potkrijepljeni. "Prebrojavanje" svih hrvatskih medija po političkoj usmjerbi, od doba Tuđmanove vlasti nadalje, ukazalo bi jedino na prijelaz većega dijela priopćajnih sredstava u ruke stranoga kapitala (npr. grupacije koja je u vlasništvu njemačkoga magnata Bode Hombacha), obavijesnu trivijalizaciju, porast senzacionalizma i političko postrojavanje u tabor lijevo-liberalne opcije. Tako se pod parolom "detuđmanizacije", u medijskome prostoru pokušava, s promjenjivim uspjehom, provesti dekroatizacija i povijesni revizionizam neojugoslavenske i zapadnobalkanske provenijencije.

Pitanje je li pretvorba tzv. "društvene imovine" mogla proteći na bezbolniji način te je li se moglo učiniti da ostatci socijalističkih giganata budu razdijeljeni pravednije ostaje bez konačnoga odgovora. Sve zemlje propaloga komunizma prošle su kroz ekonomski raspad i tajkunizaciju, a one koje su se oporavile to su učinile najviše kroz strana ulaganja (Madžarska, Češka). Slovenija je, s druge strane, uspjela izvršiti privatizaciju na bezbolniji i socijalniji način. Iako je privatizaciju prepustio ekonomskim stručnjacima, Tuđman je znao i dopustio glavne smjerove pretvorbe, a kao osoba neupitnoga autoriteta nije utjecao na to da se hrvatska pretvorba dogodi na egalitarniji i socijalniji način. Po mišljenju nekih, Tuđmanov svjetonazor i njegova osobnost, snažno obilježeni vjerom u hijerarhijski i vojni ustroj pridonijeli su tome da nije podupro bitno demokratskiji i egalitarniji pristup privatizaciji.

Poslijeratna politika i smrt

Grob dr. Franja Tuđmana na Mirogoju

Nakon pobjede u ratu (Operacija Oluja 1995.), te Daytonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, preostalo je jedino mirno inkorporiranje istočne Slavonije (Baranja i Vukovarsko-Srijemsko područje), što se dogodilo 1997. Tuđman je vodio politiku mira, snažno se protiveći koncepcijama integracije Hrvatske u nove jugoslavenske okvire pod imenom "Zapadnog Balkana".

Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II.

Franjo Tuđman umro je od komplikacija izazvanih unutarnjim krvarenjem u Zagrebu na KBC Dubravi, 10. prosinca 1999. godine.

Odlikovanja

Hrvatska

Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom kao najviši izraz priznanja za odlučujuće djelovanje u uspostavi suverene Republike Hrvatske i za izniman doprinos njezinu međunarodnom ugledu i položaju, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom kao vrhovnom zapovjedniku za njegov izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, te za izvanredne zasluge u ustrojstvu Hrvatske vojske, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost u izravnoj ratnoj opasnosti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Ante Starčevića za bitan doprinos održavanju i razvitku hrvatske državotvorne misli, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Stjepana Radića za osobite zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za iznimne uspjehe u istraživanjima hrvatske i opće povijesti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Spomenica Domovinskog rata za svestrano sudjelovanje u općehrvatskom otporu agresiji, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Spomenica domovinske zahvalnosti za ukupan doprinos u borbi hrvatskog naroda i za uzorno i odgovorno vođenje hrvatske države u prvih pet godina obavljanja predsjedničke dužnosti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
1996. godine za izniman doprinos u pripremi, vođenju i zapovijedanju postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske u operacijama oslobađanja zapadne Slavonije, tijekom zajedničkih operacija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine za oslobađanje prostora zapadne Bosne, te oslobađanja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije tijekom 1995. dobio je četiri medalje:
- Medalja za sudjelovanje u operaciji "Bljesak"
- Medalja za sudjelovanje u operaciji "Ljeto '95"
- Medalja za sudjelovanje u operaciji "Oluja"
- Medalja za iznimne pothvate u održavanju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, te zaštiti života građana i imovine

Međunarodna

Cavaliere di Gran Croce dell'Ordine Militare d'Italia (Vitez Velikog križa vojnog reda Italije) odlukom talijanskog predsjednika Francesca Cossige 1992.
Orden Gran Cruz al merito de Chile (Red Velikog križa zasluga za Čile) odlukom čileanskog predsjednika Eduarda Freia 1994.
Collar de la Orden del Libertador San Martin (Velika ogrlica Reda osloboditelja San Martina) odlukom argentinskog predsjednika Carlosa Menema 1994.
Орден Ушакова (Orden Žukova) za zasluge i doprinos antifašističkoj borbi odlukom ruskog predsjednika Borisa Jeljcina 1996.
Τάγμα του Σωτήρος Μεγαλόσταυρος (Velikog križa Reda otkupitelja Grčke republike) odlukom grčkog predsjednika Konstantinosa Stephanopoulosa 1998.
Türkiye Cumhuriyeti Devlet Nişanı (Državni red Republike Turske) odlukom turskog predsjednika Suleymana Demirela 1999.

Djela

Rat protiv rata, (Zagreb, 1957., 2. izd. 1969., slovensko izd. "Vojna proti vojni" Ljubljana, 1961.)
Stvaranje socijalističke Jugoslavije, (Zagreb, 1960., slovensko izd. Rojstvo socijalističke Jugoslavije Ljubljana, 1961.)
NOR u Hrvatskoj, (Vojna enciklopedija, III, 1960.)
Okupacija i revolucija, (Zagreb, 1963.)
Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije, (1964.)
Jugoslavenski odbor i stvaranje zajedničke države jugoslavenskih naroda, (1966.)
Velike ideje i mali narodi, (Zagreb, 1969., 2. izd. 1970.)
Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, (München-Barcelona, 1981., engl. izd. Nationalism in Contemporary Europe New York, 1981., 2. izd. 1982., njem. izd. Die Nationalitaetenfrage im heutigen Europa, Lidingo, 1986.)
Croatia on trial: the case of the Croatian historian dr. F. Tudjman, (London, 1981.)
Na braniku povijesne istine: dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu, (bez godine izdanja)
Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj, (London, 1981.)
Stirbt Kroatien?, (Hamburg, 1981.),
Državnost nacija - ključ mira Europe, (Lidingo, 1982.)
O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu, (Toronto, 1987.)
Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, (Sudbury, 1988.)
Bespuća povijesne zbiljnosti, (Zagreb, 1989., 2. izd. 1989., 3. i 4. izd. 1990., njemačko izd. Irrwege der Geschichtswirklichkeit 1993., 5. izd. 1994., kinesko izd. Peking, 1998.)
Izabrana djela Franje Tuđmana, (Zagreb, 1990.)
Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941., knj. I-II, (Zagreb, 1993.)
S vjerom u samostalnu Hrvatsku, (Zagreb, 1995.)
Usudbene povjestice, (Zagreb, 1995.)
Vlak slobode, (Zagreb, 1996.)
Povijesna sudba naroda, Izabrani tekstovi, (Zagreb, 1996., njemačko izd. Das historische Schicksal des Volkes, Bonn, 1997., mađarsko izd. Népek történelmi sorsa Velagatott irasok (kézirat gyanánt), Budimpešta, 1997., bugarsko izd. Istoričeskata s'dba na narodite: Izabrani trudove, Sofija, 1997., češko izd. Dejinny udel národu, Vybrané texty, Prag, 1997., makedonsko izd. Istoriskata sudba na narodite, Izabrani tekstovi, Skoplje, 1998.)
Horrors of War: historical reality and philosophy, (New York, 1996.)

Posmrtno

Petrinjska 18: Zatvorski dnevnik iz 1972., (Zagreb, 2003.)
Franjo Tuđman - Osobni dnevnik, knj. 1, 1973.-1978., knj. 2, 1979.-1983., knj. 3, 1984.-1989., (Urednik: Zvonimir Despot, Zagreb, 2011.)