Domovinski rat/Sadržaj/Politički okvir i uzrok rata

Razdoblje između 1945. i 1980. godine

Kraj Drugog svjetskog rata označio je i početak nove države, FNR Jugoslavije, koja je bila federativna država pod vodstvom jedne stranke - Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ).

Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja Varšavskog ugovora, te je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Glavni teoretičar socijalističke Jugoslavije, po mnogima i osoba utjecajnija od samog Josipa Broza Tita, zvao se Edvard Kardelj. Kardelj je, uz Titovu podršku, odlučio iskoristiti situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija (između dva bloka), te političkim i strateškim potezima osigurati dovoljno materijalnih resursa kako bi uspostavio socijalističko samoupravljanje. Kako je u teoretskoj premisi komunizma postepeno slabljenje države i prepuštanje uprave društvenoj zajednici, zamišljen je grandiozni projekt najdemokratskije zemlje na svijetu u kojoj su sami proizvođači vlasnici sredstava za proizvodnju. U komunističkoj nomenklaturi stranka na vlasti ionako je predstavljala vizionara, a ne upravljača državom. Nacionalizam je predstavljao najvećeg protivnika te države, te su Kardelj (Slovenac) i politička elita okupljena oko njega smatrali da se je najveća opastnost za Jugoslaviju centralizam, te da pojedinim republikama treba pružiti što širu samostalnost.

U tada još centraliziranoj zemlji, i državno upravljanoj ekonomiji, takvom konceptu usprotivili su se pobornici postojećeg sustava, u prvom redu politička elita SR Srbije pod vodstvom Aleksandra Rankovića, tada jednako utjecajnog kao i Kardelj. Ranković je u toj borbi i politički i fizički eliminiran, te je pobijedila Kardeljeva koncepcija.

Usprkos događajima Hrvatskog proljeća 1971., kad se zahtijevalo veću samostalnost SR Hrvatske u odnosu za federaciju, Kardeljev koncept kulminirao je donošenjem Ustava iz 1974. godine.

Ironično je da je ponudio puno više samostalnosti republikama nego što su Hrvatski proljećari tražili, iako je sam pokret prethodno bio brutalno ugušen. Ustav iz 1974. omogučio je pojedinim republikama samoodređenje svojim formulacijama o pravu naroda na samoodređenje i o nepromjenjivosti republičkih granica, što će se kasnije pokazati ključnim. Osim toga, tim Ustavom uspostavljene su Organizacije Udruženog rada (OUR), kao temeljne društvene zajednice u opreci s državnim aparatom, kroz koje su radnici trebali ostvariti svoja demokratska i proizvođačka prava.

Međutim, taj sustav doveo je i do posvemašnje birokratizacije, decentralizacija je dovela do gotovo potpuno samostalnog djelovanja republika, a jedan od problema bio je i dvoznačan položaj Socijalističkih autonomnih pokrajina (SAP), Vojvodine i Kosova, koje su istovremeno bile dio SR Srbije ali su imale i poseban položaj unutar federecije. To je dovelo do napetosti unutar Srbije, a kasnijim razvojem i u cijeloj federaciji.

Ustav iz 1974. oslabio je državni aparat Jugoslavije do krajnjih granica, pogotovo nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1980.), tako da su na kraju Jugoslavije postojali samo odvojeni i suprotstavljeni republički državni aparati, bez dovoljno jakog centralnog državnog aparata koji bi proveo mirnu dezintegraciju Jugoslavije (što se naprimjer dogodilo u Čehoslovačkoj).

Razdoblje poslije 1980. godine

Nakon smrti Josipa Broza Tita postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti. Ono je prvotno iznešeno u akademskim krugovima (neobjavljeni Memorandum SANU) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu te za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je 1985. potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“, promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik.“ Raprava se o tome posebno rasplamsala 1988. kad je to pitanje došlo na dnevni red Sabora.

Slobodan Milošević dolazi na vlast

1987. godine na čelo SK Srbije došao je Slobodan Milošević, koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu u podršku, od ljeta 1988., organiziraju se masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. antibirokratska revolucija). Pošto je pritiscima ishodila smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), te promijenila političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvo SR Crne Gore, te na taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe najprije su se našle SR Slovenija i SR Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u Kninu. Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. uslijedila je i njihova otvorena pobuna (tzv. balvan-revolucija), koja je imala podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj. Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti:

• vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom
• ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u »sigurna« područja Hrvatske i BiH.

Međunarodna zajednica

Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no valja reći da je do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati, ova činjenica, kao i sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj.