Ruski jezik za Hrvate

Ruski nije težak za govornike drugih slavenskih jezika. Držeći na umu široki opseg ruske literature devetnaestog stoljeća, smatram da je dobar potez od strane svakog čovjeka koji može naučiti ruski da to učini; a mimo toga dobro razumjevanje ruskoga pruži i bolje razumjevanje vlastitog hrvatskoga, koji teče iz istog izvora. Poslužujući se sličnostima (koje vrijeme nije izbirsalo), imat ćemo dobru priliku da se udubimo u ruski i da dobijemo, u roku od smješnih nekoliko tjedana, sposobnost da ga čitamo i razumijemo, ako ne i govorimo; a ukoliko ga hoćemo i govoriti, put će ležati otvoren, jer onaj tko razumije samo treba vremena da bi počeo i govoriti.

Ruski je jako fleksijni jezik: imenice, zamjenice pridjevi se mijenjaju po padežima i redosled rijeći nije učvršćen, nego se može mijenjati prema jezičkom osjećaju govornika. Uz to ipak promjena redosleda gotovo uvijek nosi težnju (nije besmislena). Pogledajte dobro dvije hrvatske rečenice i njihov prijevod na ruski.

• Moja kuća je otvorena za svakoga.
  • Мой дом открыт для всех.
• Za svakoga je moja kuća otvorena.
  • Для всех мой дом открыт.
• Otvorena je moja kuća za svakoga.
  • Открыт мой дом для всех.

Koja je razlika između ovih rečenica? U smislu značenja, to jest informacije koju prenose, nikakva; sve kažu isto. Ali razlika postoji -- razlika u tome što svaka rečenica ističe. Prva rečenica nudi običan redosled, kakav imamo u običnom govoru; druga predstavlja prenos naglaska na predikat (za SVAKOGA je otvorena); treća prenosi naglasak na pridjev. I u hrvatskom i u ruskom se tako rijećima vrti; ali registar može biti različan -- onaj preobrat koji je običan za rusko uho je čudan za hrvatsko, i obrnuto.

Fleksijnost slavenskih jezika čini ih posebnim u Evropi, gdje većina jezika je postala analitična i dobila stroga ograničenja glede redosleda rijeći u rečenici. Čovjek koji čita ruski, da bi razumio ono što se kaže, mora naučiti napamet sve padeže (posebno one koji se razlikuju od hrvatskih!) -- a to je moguće samo pri širokom čitanju. Ja ću pokušati da predstavim, na dobrim primjercima, dovoljno ruske proze kako bi čitatelj mogao, nadam se, na kraju ovih lekcija da pređe k čitanju ruskog izvornika i da nastavi samostalno.

(Pretpostavljam da je onaj tko ovo poduzima dobro upoznat s ćirilicom, a posebno s ruskom ćirilicom; ako nije, može je naći posvuda na mreži. Ubuduće ja ću se postarati da dodam apendiks koji sadrži lekciju po ruskoj ćirilici.)

Počinjamo s kratkim pregledom svojstava ruske gramatike i u čemu su glavne točke njene sličnosti i različnosti s hrvatskom. (Uzgred dobijamo i dobru predstavu o slavenskoj gramatici uopće, koja je vrlo cjelokupna).

Ruski jezik ima šest padeža, istih onih koje ima hrvatski do jednog: vokativa, koji je izgubljen ali koji je manje padež nego poseban oblik nominativa. Ostale padeže služe isto kao i u hrvatskom: akuzativ se koristi za označenje preke dopune, dativ za ¨¨¨, genitiv za označenje pripadnosti i kao partitiv (djelež); instrumental se koristi za označenje oruđa, te napokon lokativ ("predložni padež" kako ga zovemo mi) koristi se za odvojenje značenja "prisustvo na mijestu" (on je u gradu) od "kretanje prema mijestu" (on ide u grad) uz neke predloge. Predlozi, kao i hrvatski predlozi, zahtjevaju određene padeže, ponekad više od jednoga s razlikom u značenju, kao u gornjem primjeru. Neki padeži su rasegli svoje funkcije i sada služe )ili su nekada služili) u predvidljivim funkcijama. Na primjer, još ne tako davno glagol искать, tražiti, zahtjevao je genitiv:

• Он искал глазами корабля. (A. Čehov)
  • On je tražio brod očima.

Naših dana tih oblika je sve manje i oni se smatraju sve knižnijim. Stavit ću ih s obiležjima kad god ih budem predstavljao kao primjere.

Ruski jezik ima sistem glagola s takozvanim glagolnim vidom, ili aspektom. Ovo jednostavno znači da je trajnost radnje označene glagolom povezana uz sam glagol umjesto da se izvodi isključivo iz oblika. Tako naprimjer u rečenice:

• Pogledao sam.
  • Я посмотрел.
• Gledao sam.
  • Я смотрел.

imamo dva različita glagola (barem sljedeći mišlenju sbiratelja riječnika), dok u engleskom bismo rekli "I looked" u prvom slučaju, te "I was looking" u drugom. Očigledno u ruskom i hrvatskom oblici glagola označaju je li se radnja svršila ili ne.

Glagolski sistem ruskoga vrlo je sličan hrvatskome, ali je otišao u polje i ujednostavio se. Ruski nema aorista ili imperfekta: nema više oblika perfekta; nema složenih budućnih vremena. Sav ruski vremenski sistem sustoji se iz triju vremena za nesvršene glagole:

• Preterit: я знал, znao sam
• Prezent: я знаю znam
• Futur: я буду знать, znat ću

i dvaju za svršene:

• Preterit: я узнал, doznao sam
• Futur: я узнаю, doznat ću

Okrenite posebnu pozornost kako hrvatski oblik prezenta za svršene glagole (doznam ja toga dana šta je ona radila) u ruskome ne postoji; u ruskome mislimo da je prezent svršenog glagola, složno s našim shvatanjem njegovog značenja, isto što i njegova budućnost. (U hrvatskom ovi su oblici tragovi od mnogo starijih vremena, još prijeslavenskih, kad aspekta još nije bilo).