MiG-21/Sadržaj/Kineske inačice J-7

MiG-21 je bio poprilično sofisticiran zrakoplov za tadašnju Kinesku industriju, te je prvi Kineski prototip (J-7) poletio tek 17. siječnja 1966. s pilotom Ge Wenrongom za kontrolama.

Prototip je odobren za proizvodnju u tvornici Chengdu. Na početku je proizvedeno nekoliko J-7 koji su korišteni za ispitivanja dok je J-7I postala prva produkcijska inačica s prvim letom u lipnju 1976.

Chengdu J-7I je dizajnom bio dosta sličan Sovjetskoj inačici F-13, s WP-7 motorom (izmijenjeni R-11F-300) te naoružan s Tipom 30-1 mm topom (kopija Sovjetskog NR-30) a glavno naoružanje za borbu zrak-zrak je bila PL-2 raketa (kopija AA-2 Atolla). Sveukupni dojam oko J-7I je bio da je to ne baš zadovoljavajući zrakoplov, a jedan od problema je bio i poklopac kabine koji je trebao štititi pilota pri katapultiranju, koji je bio još više nepouzdan kod Kineske inačice. J-7I se nije proizveo u velikom broju, no neki zrakoplovi su izvezeni u Albaniju i Tanzaniju pod oznakom F-7A.

Do tada, Kina se uglavnom oslanjala na J-6 koji je bio kopija jednostavnijeg MiGa-19, a u međuvremenu se počelu na izradi kvalitetnijeg J-7. J-7II je prvi put poletio 30. prosinca 1978. s pilotom Yu Mingwenom za kontrolama. Zadržao je izgled i linije inačice F-13 ali je imao i poboljšano Tip II sjedalo za katapultiranje, dvodijelni poklopac kabine, novi pouzdaniji WP-7B motor. J-7II se izvozio pod oznakom F-7B a veći kupci su bili Egipat, Irak i Šri Lanka.

J7IIA, J7H, JJ7, J7III

Iako je J-7II bio dosta dobar za Kineske potrebe, nakon nekog vremena pokrenut je postupak ponovnog unaprjeđenja. Jedan dio postupka modernizacije se bavio izvoznom inačicom J-7IIIA ili F-7M; često se koristio i izraz "Airguard". Izvozna inačica nije imala nekih većih preinaka. Inačica za domaće potrebe je nosila naziv J-7IIA a javnosti je najavljena 1984. te je imala nekoliko većih izmjena:

4 podkrilna nosača (spojke)
Novo sjedalo za katapultiranje
Stari WP-7B(BM) motor, s istim potiskom no sada lakši i pouzdaniji
GEC-Marconi Type 226 Skyranger radar za praćenje meta u zraku
Novi unutrašnji izgled kokpita s novom navigacijskom opremom

J-7IIIA je uskoro prodan Bangladešu, Egiptu, Iranu, Mijanmaru te Zimbabveu dok je Pakistan nabavio inačicu F-7P. F-7P je zapravo bio F-7M s nekoliko izmjena posebno naparvljenih za Pakisatn, a najveći novitet je bilo sjedalo za katapultiranje Martin-Baker Mark 10L te mogućnost nošenja Američkih raketa zrak-zrak "Sidewinder". Kasnije je Pakistan kupio i inačicu F-7PM koja je imala Američku avioniku i Talijanski FIAR Grifo radar.

U ranim 80-ima Kinezi su razvili i trenera s tandem sjedalima oznake JJ-7 a izvozna oznaka mu je bila FT-7. JJ-7 je u principu bio kopija Sovjetskog MiG-21US s periskopom za bolju preglednost i dva pod krilna nosača za oružje ili spremnike, ali je imao i neku drugačiju avioniku (kao Airguard). Prvi let se odvio 5. srpnja 1985.

Paralelno s razvojem Airguarda, Kineska industrija se fokusirala na izradi agresivnijeg dizajna sličnom Sovjetskom SM i MF. Prvi J-7III (ili J-7C) je poletio 26. travnja 1984. Novost je bila ugradnja većeg nosnog konusa u kojem je bio smješten radar za presretačke misije, WP-13 motor (sličan Sovjetskom R-13-300), CAC sjedalo za katapultiranje te periskop za pogled unazad. No unatoč novitetima, J-7III je imao dosta nedostataka, a jedan od najvećih je bila prekomjerna težina, tako daje u konačnici izrađeno samo nekoliko zrakoplova.

J-7I u muzeju

J-7E, J-7G,

Kako je projekt J-7III završio neuspješno, Kinezi su pokrenuli novu nadogradnju 1987. Prvi prototip je poletio 1990. a 1992 su završena sva ispitivanja te je novi zrakoplov dobio oznaku J-7E za domaće potrebe te J-7MG za izvoz (1996.)

J-7E je imao:

Najnoviju elektroniku uglavnom Kineske proizvodnje ili licencne.
WP-13F motor s 44.1 kN potiska pri normalnom radu te 63.8 kN potiska s afterburnerom.
Redizajnirano krilo koje je omogućilo bolje manevriranje pri malim brzinama.

Pakistan je bio posebno zainteresiran za J-7MG te je 2001. naručio 60 zrakoplova, pritom ih izmjenviši (zamjenjen je radar i sjedalo za katapultiranje).