Latinski jezik/Izgovor

Izgovor

Postoje dva načina izgovora: klasični (stari, obnovljeni) i tradicionalni (predajom od srednjeg vijeka do našeg vijeka upotrebljavan izgovor). Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5. st.

Tradicionalni izgovor

Samoglasnici a e i o u izgovaraju se jednako: a e i o u.
Samoglasnik i pred samoglasnikom čita se kao j: iam - jam.
Samoglasnik y čita se kao i: Pyrrhus - Pirus.

Dvoglasnici (diftonzi) ae oe izgovaraju se kao e, a dvoglasnik au jednako. Npr. Caesar, poena, Augustus izgovaramo Cezar, pena, Augustus.
Neke riječi imaju znak dijereze, što znači da se svaki samoglasnik izgovara zasebno – npr. poëta - poeta.

Suglasnik c se čita kao c ispred i e y: Cicero - Cicero, Cyrus - Cirus; također ispred dvoglasnika ae oe koji imaju vrijedonst glasa e (amicae coepi - amice cepi).
Suglasnik c se čita kao k ispred a o u: amica duco amicus - amika duko amikus.
Suglasnik c se čita kao k na kraju riječi: nunc - nunk.
Suglasnik c se čita kao k pred suglasnikom (koji se po pravilu izgovara kao c): ecce - ekce.
Dvoglasnik ch se izgovara kao h: schola - shola.
Suglasnik q uvijek ima pokraj sebe u: qui se čita kao kvi.
Skupina ngu i su pred samoglasnikom se čita ngv, sv: lingua - lingva (samo kad su nenaglašeni).
Dvoglasnik ph se izgovara kao f: philosophia - filozofia.
Dvoglasnici th rh se izgovaraju t r: theatrum - teatrum, Rhenus - Renus.
Skupina ti pred vokalom čita se kao ci: natio - nacio. Ipak se u nekim slučajevima čita kao ti: kad pred skupinom slijede slova x s t kao u riječi bestia.
Suglasnik x se čita kao ks: dux - duks.

Klasični izgovor

Kod klasičnog izgovora, svako se c čita k, dvoglasi ae oe kao ai oi, svako s kao s, svako ti kao ti.

Naglašavanje

Nositelj sloga je vokal ili diftong. Diftonzi su uvijek dugi, a vokali mogu biti dugi (označava se – iznad vokala) i kratki (označava se ˘ iznad vokala). Ako je nositelj sloga duži vokal ili diftong, slog je dug po prirodi. Ako je nositelj sloga kraći vokal, slog može biti dug ili kratak. Iako vokal ostaje kratak, slog će biti dug ako iza kratkog vokala slijede dva ili više konsonanta ili dvostruki konsonanti x i z (dužima po položaju – per positionem): columba dux.
Slog ne će biti dug po položaju ako iza kratkog vokala slijede konsonanti: b, p d, t, g, k, c, q + l, r.
Qu nije dvostruki konsonant, pa će slog s kratkim vokalom ispred qu biti kratak. Vokal je uvijek dug pred: nf, ns, nct, gn.

Jednosložne riječi imaju naglasak na svom jedinom slogu: pax.
Dvosložne riječi imaju naglasak na svom prvom slogu: liber.
Trosložne i višesložne riječi naglašavaju pretposljednji slog ako je dug, a ako je pretposljednji kratak, naglasak je na trećem slogu od kraja bez obzira na njegovu dužinu.

Rastavljanje riječi na slogove

Suglasnik između samoglasnika pripada sljedećem slogu, npr. me-di-cus.
Kad je više suglasnika zajedno, sljedećem će slogu pripasti onaj suglasnik ili suglasnicki skup kojima mogu počinjati latinske riječi, npr. tem-plum, pal-pe-bra.
Složenice rastavljamo na spoju, npr. ex-sequi